Sve je to ništavno.Razum, osjećaji, sve nas to tjera da ponavljamo dobre odmjerene kretnje. Hodi, lezi, utopli tabane, sve je to od šoka, to su živci, nervoza svakodnevnice. Odspavaj kažem, ne napreži se. Zašto nam to treba? Uvijek se sa nekim ili nečim sližemo. Kupuješ, prodaješ, trebaš, moliš, svi rade svoje, svaki u svom kutku, zaslijepljen sobom.

Dvoje u zagrljaju , dvoje u ekstazi. Različito i isto, ipak dvoje, uvijek odvojeno susretom. Uvijek s manjkom u sebi. Ipak kažem što je to u usporedbi s danom koji se otvara, nov, nerabljen, gorljiv.I u grlo mi siđe zanos, suzbije drhtavicu a u meni izazove besanicu. Prestrašila sam se podlosti svojih riječi. Užasno sam nepravedna prema sebi.Recimo sve je složeno, dvosmisleno,izludilo me.

____________________

On se u mene zaljubio u ironičnu, hladnu, samouvjerenu kritičarku svega što postoji, a zaljubljenost me učinila plačljivom, osjetljivom i što je najgore patetičnom.

Ja sam se zaljubila u njega, kao karakterna,zrela, samouvjerena muškarca , a zaljubljenost ga je učinila slabim ,teatralnim, djetinjastim, nesigurnim.

______________________

Beskrajna priča koja se nataložila na kraju ovoga dana, u noći bez osjećaja, dok sa neba kapa destilirani optimizam... nada...

Nada... mislim na tu riječ koja u tami odsjaja poprima oblik, gledam sjenu, to je moje lice, ostarjele djevojke, zaustavljene u vremenu iz vjernosti, iz straha. Izlazim na balkon, gledam uobičajno, kuću nasuprot moje, spuštenih rebrenica, pekaru sa ugašenom reklamom. Tišina grada, spava njegov miris, njegovo blato, spavaju periferije, spava Sveti otac, prazne su njegove crvene cipele. Kao obično pokoja metafora možda doplovi na odredište.

_______________

Neki dan sam sjedila u svom omiljenom kafeu u mom kvartu. Ponekad odem tamo sama, sjednem pred veliki prozor koji gleda na trg i promatram svijet kako prolazi.Prija  mi tišina? Nju sam primjetila neki dan. Za  svakim stolom sjedi netko sam, sa svojim mobitelom, iPodom u ušima, kavom sa strane, ponekim kolačem. Svatko od nas zadubljen u svoj posao, netko na mobitelu na mejlu u intezivnoj komunikaciji sa nekim virtualnim, svatko u svojoj javnoj tišini.

Za jednim stolom sjede dvoje i sasvim tiho pričaju kako ne bi ometali druge. I shvaćam, šokirana, dvoje ljudi koji se nalaze u kafeu da bi licem u lice popričali, eksces!

_____________________

Moje su ljubavi uvijek bile ubrizgane, instant slatke,ispunjivost svih pora.

S čovjekom sam se sastajala dvije godine, uvijek u mojoj kući, rekao mi je da se zove tako i tako, pred rastavom,  dao mi je broj isključenog mobitela , onoga koji baš i nije koristio. Viđali smo se jednom  do dva puta tjedno, nije mi bilo važno tko je,što je,laže li ili ne. Voljela sam način na koji me je gledao, četkao moju kosu, šutjeli bismo satima ili drijemali jedno uz drugo.

Onda je telefon prestao zvoniti, a čovjek dolaziti, možda sam mogla, trebala posložiti kockice i raspitati se ali nisam. U mojoj sobi on je uvijek bio prirodan, bez oznaka prošlosti ili budučnosti. Bila je to lijepa priča s vrlo malo riječi a opet bogata. Običnost naše komunikacije imala je za mene vrijednost najfinije beletristike.

Katkad previše sitnica poruži građevinu a višak znanja uživanje u jednostavnosti. Ipak  kad telefon zazvoni...

________________________

Bljesci malaksalosti, neko mračno prekapanje u meni. Preživjela sam tada godine ne baš tišine, niti oronulosti, rana na srcu i na obrazima. Od tog trenutka gdje pronaći zaklon, kako utrti uzak prolaz u nježnost, čije tajne zjape, a rujne se riječi gomilaju. Osjećaji koji se talasju kroz nezamjetne vibracije. Ne bih trebala moliti za milost, uronjena u noć izgubljenog jezika i njegovog otvrdnulog srca.

____________________________